Kad covjek prenoci u Mostaru, nije zvuk ono sto ga probudi ujutro, nego - svijetlost. To znam iz iskustva.

Svijetlost me je docekala pri dolasku u Mostar, pratila za vrijeme mog boravka od jutra do veceri, a docnije po odlasku, ostajala u meni kao glavna karakteristika mog sjecanja na Mostar. Uvijek mi se cinilo da je to sto sija nad ovim od prirode povlaštenim gradom, i sto prozima sve u njemu, neka narocita svijetlost, izuzetna po jacini i kakvoci. Uvijek sam mislio da sa njom mora da ulaze u covjeka ljubav za zivot, hrabrost i vedrina, smisao za mjeru i stvaralacki rad. Nikad se dovoljno nisam mogao nagledati te svijetlosti, iako sam je sretao svuda. Nje ima u smijehu ovih ljudi i jasnim samoglasnicima njihovog govora, na licima mladica i djevojaka u predvecernoj setnji. Ona se prelama kao zlatan, nemiran odbljesak u casi mostarske žilavke, živi kao sabijena snaga i slast u ovim breskvama i tresnjama. Ona se krije u sjenovitoj, hladnoj vodi sa Radobolje. Po njoj je Neretva najsvjetlija naša rijeka, po njoj i sami goli krš okolnih brda ima neku stihijnu velicinu. Ona žari iz prica o borbi mostarskih ljudi za današnju slobodu i sija iz sadašnjih napora, za napredak u svim pravcima. Po toj svijetlosti ja se najbolje sjecam Mostara...






Ivo Andrić